Otišla sam na otočku pripizdinu gdje signal uhvatim povremeno,a ako sam dobre sreće taj dan onda i po dva puta dnevno.
Doduše oko nekog doba se gasi i pritisak vode,ali zanimljivo...to mi i nije toliko teško palo.
Prvi dan mi se činilo da mi nedostaje pola noge i da mi je maloprije netko napravio lobotomiju mozga,a več drugi dan mi se stanje učinilo podnošljivijim.Do trećeg dana zaboravila sam da sam ikad bila opsjednuta svim tim konekcijama.Vjerovatno je potpomoglo i to oporo, otočno vino,ali u razloge uopče ne bih htjela ulaziti...važno je da ja bez toga mogu.

Ako mi se nešto desi i ne uspijete me pronaći na ovom otočkom kršu znajte da na ruci nosim narukvicu na kojoj piše: Delete my browser history!...za svaki slučaj,nek se zna posljednja mi želja.

Zajeb je što na tako osamljenim mjestima gdje nema puno znakova života ne preostaje ništa drugo nego se stvarno bavit sam sa sobom i svim tim dugogodišnjim nakupljenim emocijama,strahovima i svim tim stanjima koji se skupljaju tokom života,a koje je sasvim jednostavno potisnuti,zaboraviti i sasvim elegantno izbjegavat da se ikad nađu na dnevnom rasporedu,a to da sam kukavica koja besciljno luta ovim prostranstvima bez ikakvog plana i programa ionako znam i s tom spoznajom več jako dugo,više-manje neometano funkcioniram.
Za ostale emocije na hrpi i nisam imala nešto pretjerano volje

Tako sam na mom odmoru iz snova u nekoj tamo pripizdini gdje me nitko ne zna,uživala kao zadnja budala u svim hedonističkim porivima koje godinama njegujem i uzgajam,između šetnji i veranja po otočkim stijenama i vožnjom mog več ostarjelog bajka,povremenim spuštanjem do mora i sela između malih vinograda i maslinika i brojanjem silnih modrica i ogrebotina koje sam putem zaradila,imala i par malih razgovora sa samom sobom i izvlačenjem nekih stvari iz mog poprilično neurednog ormara,ali sve u svemu kada maknem taj osječaj samosažaljenja i nekih realnih strahova, bilo je ovo jedno zanimljivo iskustvo,a seoske babe su mi več zapisale termin i za dogodine.
Valjda su se uvjerile da je sva ta droza ostala u nekoj drugoj torbi

Voljela bih ostati mirna i malo pomalo prestati disati,
prestati misliti,
prestati slati zapovijedi neuronima,
prestati postojati,
prestati baviti se sobom,svojim venama,ligamentima,kostima...
Ja sam obična plastična lutka kojoj,da stvar bude baš onako kako treba biti,polako krepavaju baterije.
I to je sasvim u redu ako i kad se naučite nositi s tim.


society, have mercy on me
I hope you're not angry if I disagree



Čovjek doživi kulturološki šok kada nakon šestodnevne osame uleti među 40 000 ljudi i izgubi neka 2,5 dana bez problema.
Gdje si bio? Što si radio?
Ne znam,ali znam da mi treba jedan kvalitetni odmor od odmora




Za bloga miloga što se desilo s blogom???
Čak sam uspjela krivo odgovorit na sigurnosno pitanje
:)
Jel sad to moram svaki put odgovarat?